Ninina priča
Pa… Prije, nekad davno, vježbanje sam doživljavala kao sredstvo koje će mi pomoći da možda malo podignem i zaoblim guzu (da si ne lažemo, oduvijek je nalik na palačinku, kako ja običavam opisati svoju pozadinu). A ja, takva kakva jesam, pronalazeći razloge da baš danas ipak ne odem vježbati jer: „boli me glava“, „imam posla“, „kud je baš danas srijeda“, „pa postoji nadoknada! Zašto bi postojala mogućnost nadoknade ako ćemo svi ići redovno na svoj termin?!“, nikada nisam uspjela doći do svoga ciljića. I tako su prolazile godine.
Onda se to sve ove godine turbulentno promijenilo. Ne znajući kako ni zašto, uhvatila me bol u leđima, nepodnošljiva i strašna u svojoj sveprisutnosti i neprestajanju. Ne shvaćajući što mi se događa, jer nije mi prvi put da se pojavila ta bol, pokušala sam razne metode koje mi inače pomognu i nevolja prestane. To se sada nije dogodilo i istražujući, otkrila sam da je jedina pomoć uporno vježbati i jačati mišiće. Dobro, rekla sam si, pričekat ću da sijevajuća i stalna bol prestane pa ću početi vježbati. Znala sam već i odredište: bit će to Gea, ondje imam čak i člansku iskaznicu koja u novčaniku vjerno čeka da se vlasnica odluči upotrijebiti ju.
U međuvremenu sam postala dosadna i samoj sebi opisivajući bol drugima ako bi me tko upitao kako sam. Onda sam to prestala raditi od straha da ne opterećujem okolinu. Hernija diska (doznala sam dijagnozicu) pretvorila se u moju stalnu suputnicu, postalo mi je normalno da je neprestano uz mene. Kad god je dopuštala da bolna grimasa nestane s moga lica, ja sam se smiješila. Ljudi to vole. Uz napor, ali sam se smiješila. Ljudi to vole. Kad se smiješiš. I ne vole čuti da nešto ne možeš.
I onda sam shvatila da sam, unatoč svojoj stalnoj suputnici, potpuno sama. Sama sa svojom boli, nemoći i strahom od budućnosti. Što me čeka?
Tako sama.
Za sve to vrijeme život je išao. Nije prestajao. Djeca nisu naučila sama sebi promijeniti pelenu, ni otići u vrtić. Nije stao. Život. Tražila su mamu. Djeca. Također, posuđe se nije samo stavilo u perilicu. Ni izvadilo iz nje. Ni pospremilo u kuhinjske ormariće. Smeće se nije samo odnijelo. Rublje se nije samo razvrstalo. Ni opralo, ni složilo, ni pospremilo. Studenti si nisu sami ispravili kolokvij. Automobil se nije sam odvažao u Slavonski Brod na posao. Ništa nije stalo.
Sagni se, povuci, klekni, ustani se, zaveži vezicu, obuci djetetu papuče, promijeni pelenu, sagni se opet, odjeni jedno dijete, odjeni drugo dijete, odjeni čarape sebi, odjeni si hlače, lezi, ustani se iz ležećeg položaja, sjedni, podigni dijete, siđi niz 32 stube, sjedni i piši, piši znanstveni članak, uspni se uza 32 stube, sagni se, sagni se, pokupi igračku što smeta na prolazu, i drugu, petu, osmu, ustani, sagni se, sagniiiii… Ne mogu… Obući djetetu papuče… Radnja o kojoj nikada prije nisam razmišljala postala mi je tako teška i bolna. Odvedi djecu na igralište, prekrasan je dan, nema mnogo takvih. Ne dopusti da su pred ekranom, odvedi ih na zrak. Ne mogu…
Ne mogu.
Shvatila sam. Udarilo me odjednom i iznenada. Stalo je preda me konačno i postojano: nemam što čekati. Ja ne mogu čekati da bol prođe pa da počnem vježbati. Moram početi vježbati sada, odmah i ovdje. Javila sam se u svoju Geu. Usput, saznala sam kako članska iskaznica kakvu ja imam, više i ne postoji. I to već dugo ☺. Upoznala sam Martinu. Saznala da je i ona prošla bolest kakvu prolazim ja. I živa je, i dobro je. Sada. Trebalo joj je mnogo vremena, i truda, i strpljivosti, ali oporavila se. Otkada to sve znam, vidim svjetlost na kraju tunela. Ponekad mi se čini da Martina daje vježbe samo za mene. Da je ondje samo radi mene, toliko se trudi olakšati mi. Ona je i ta koja me uputila na Svena. Svenko. Osoba puna znanja i razumijevanja za bol. Za život.
Otkako vježbam u svome vježbalištu i odlazim Svenu, bol je prestala vladati mnome i mojom obitelji. Obuzdali smo ju zajedničkim snagama. Epizode u kojima nema boli sve su češće i, usudim se reći naglas, traju sve dulje. I znam, ja znam da će biti sve bolje i bolje. Život kakav sam mjesecima trpjela i u kojem sam ja bila jedna ja u stalnome grču, preokrenuo se tako da sada s radošću čekam dan kada odlazim vježbati jer znam da će mi nakon toga biti bolje. Veselim se svakom danu u kojem nema boli ili je mala i cijenim svaki novi izlazak sunca kako prije nisam umjela.
Znam da bi mi život bio mnogo siromašniji da se toga ponedjeljka, 1. veljače s odlukom da više nemam što čekati nisam uputila u Geu. I upoznala Martinu koja mi je otvorila vidike. I ne samo siromašniji, nego i dalje ispunjen boli, tugom i glumljenim osmjesima jer ljudi nemaju vremena jedni za druge. I da ne bih bila prožeta osjećajem, znate onim, ma daj, pa nije tako crno.
I da, unutar dva mjeseca koliko vježbam, nisam propuštala svoje termine. Dobro, jednom, ali bio je Uskrsni ponedjeljak.
I da, Martina svaki put kad me vidi pita kako leđa. I doista ju to zanima.
I da, čini mi se kako mi se možda malo čak i guza počela zaobljavati. Da, da. True story.
Nina Mance