Šamačka 11        098 18 19 813        Facebook        Instagram

Ninina priča

Ninina priča

Pa… Prije, nekad davno, vježbanje sam doživljavala kao sredstvo koje će mi pomoći da možda malo podignem i zaoblim guzu (da si ne lažemo, oduvijek je nalik na palačinku, kako ja običavam opisati svoju pozadinu). A ja, takva kakva jesam, pronalazeći razloge da baš danas ipak ne odem vježbati jer: „boli me glava“, „imam posla“, „kud je baš danas srijeda“, „pa postoji nadoknada! Zašto bi postojala mogućnost nadoknade ako ćemo svi ići redovno na svoj termin?!“, nikada nisam uspjela doći do svoga ciljića. I tako su prolazile godine.
Onda se to sve ove godine turbulentno promijenilo. Ne znajući kako ni zašto, uhvatila me bol u leđima, nepodnošljiva i strašna u svojoj sveprisutnosti i neprestajanju. Ne shvaćajući što mi se događa, jer nije mi prvi put da se pojavila ta bol, pokušala sam razne metode koje mi inače pomognu i nevolja prestane. To se sada nije dogodilo i istražujući, otkrila sam da je jedina pomoć uporno vježbati i jačati mišiće. Dobro, rekla sam si, pričekat ću da sijevajuća i stalna bol prestane pa ću početi vježbati. Znala sam već i odredište: bit će to Gea, ondje imam čak i člansku iskaznicu koja u novčaniku vjerno čeka da se vlasnica odluči upotrijebiti ju.

U međuvremenu sam postala dosadna i samoj sebi opisivajući bol drugima ako bi me tko upitao kako sam. Onda sam to prestala raditi od straha da ne opterećujem okolinu. Hernija diska (doznala sam dijagnozicu) pretvorila se u moju stalnu suputnicu, postalo mi je normalno da je neprestano uz mene. Kad god je dopuštala da bolna grimasa nestane s moga lica, ja sam se smiješila. Ljudi to vole. Uz napor, ali sam se smiješila. Ljudi to vole. Kad se smiješiš. I ne vole čuti da nešto ne možeš.
I onda sam shvatila da sam, unatoč svojoj stalnoj suputnici, potpuno sama. Sama sa svojom boli, nemoći i strahom od budućnosti. Što me čeka?
Tako sama.
Za sve to vrijeme život je išao. Nije prestajao. Djeca nisu naučila sama sebi promijeniti pelenu, ni otići u vrtić. Nije stao. Život. Tražila su mamu. Djeca. Također, posuđe se nije samo stavilo u perilicu. Ni izvadilo iz nje. Ni pospremilo u kuhinjske ormariće. Smeće se nije samo odnijelo. Rublje se nije samo razvrstalo. Ni opralo, ni složilo, ni pospremilo. Studenti si nisu sami ispravili kolokvij. Automobil se nije sam odvažao u Slavonski Brod na posao. Ništa nije stalo.
Sagni se, povuci, klekni, ustani se, zaveži vezicu, obuci djetetu papuče, promijeni pelenu, sagni se opet, odjeni jedno dijete, odjeni drugo dijete, odjeni čarape sebi, odjeni si hlače, lezi, ustani se iz ležećeg položaja, sjedni, podigni dijete, siđi niz 32 stube, sjedni i piši, piši znanstveni članak, uspni se uza 32 stube, sagni se, sagni se, pokupi igračku što smeta na prolazu, i drugu, petu, osmu, ustani, sagni se, sagniiiii… Ne mogu… Obući djetetu papuče… Radnja o kojoj nikada prije nisam razmišljala postala mi je tako teška i bolna. Odvedi djecu na igralište, prekrasan je dan, nema mnogo takvih. Ne dopusti da su pred ekranom, odvedi ih na zrak. Ne mogu…
Ne mogu.
Shvatila sam. Udarilo me odjednom i iznenada. Stalo je preda me konačno i postojano: nemam što čekati. Ja ne mogu čekati da bol prođe pa da počnem vježbati. Moram početi vježbati sada, odmah i ovdje. Javila sam se u svoju Geu. Usput, saznala sam kako članska iskaznica kakvu ja imam, više i ne postoji. I to već dugo ☺. Upoznala sam Martinu. Saznala da je i ona prošla bolest kakvu prolazim ja. I živa je, i dobro je. Sada. Trebalo joj je mnogo vremena, i truda, i strpljivosti, ali oporavila se. Otkada to sve znam, vidim svjetlost na kraju tunela. Ponekad mi se čini da Martina daje vježbe samo za mene. Da je ondje samo radi mene, toliko se trudi olakšati mi. Ona je i ta koja me uputila na Svena. Svenko. Osoba puna znanja i razumijevanja za bol. Za život.
Otkako vježbam u svome vježbalištu i odlazim Svenu, bol je prestala vladati mnome i mojom obitelji. Obuzdali smo ju zajedničkim snagama. Epizode u kojima nema boli sve su češće i, usudim se reći naglas, traju sve dulje. I znam, ja znam da će biti sve bolje i bolje. Život kakav sam mjesecima trpjela i u kojem sam ja bila jedna ja u stalnome grču, preokrenuo se tako da sada s radošću čekam dan kada odlazim vježbati jer znam da će mi nakon toga biti bolje. Veselim se svakom danu u kojem nema boli ili je mala i cijenim svaki novi izlazak sunca kako prije nisam umjela.
Znam da bi mi život bio mnogo siromašniji da se toga ponedjeljka, 1. veljače s odlukom da više nemam što čekati nisam uputila u Geu. I upoznala Martinu koja mi je otvorila vidike. I ne samo siromašniji, nego i dalje ispunjen boli, tugom i glumljenim osmjesima jer ljudi nemaju vremena jedni za druge. I da ne bih bila prožeta osjećajem, znate onim, ma daj, pa nije tako crno.
I da, unutar dva mjeseca koliko vježbam, nisam propuštala svoje termine. Dobro, jednom, ali bio je Uskrsni ponedjeljak.
I da, Martina svaki put kad me vidi pita kako leđa. I doista ju to zanima.
I da, čini mi se kako mi se možda malo čak i guza počela zaobljavati. Da, da. True story.

Nina Mance


Anina Priča

Anina Priča

Kako mi je vježbanje promijenilo pogled na život?

Ljenjivac – kada bih se mogla opisat jednom rječju, mislim da bi to bila upravo ova. Do sada sam bila uvjerena kako iskorištavam život na najbolji mogući način dok me nisu pogodila određena događanja u životu, zbog kojih sam prvi put odlučila početi ispunjavati novogodišnje odluke (koje mislim da nitko zapravo ne ispunjava). Neke od tih odluka su bile: 1. Ovo će biti moja godina, bit ću sretna i zadovoljna u svojoj koži i sa svojim životom; 2. Počet ću vježbati i neću odustajati!; 3. Opustit ću se i smanjiti stres.
Prošao je siječanj i još uvijek sam aktivni član Gee, od ponedjeljka do petka. Ona koja je zaslužna za ostvarivanje moje druge i treće odluke je Martina Bošnjak. Moja draga prijateljica je godinama pokušavala pokrenuti moje lijeno visočanstvo i napokon se i to dogodilo. Mislim da nisam nikada bila ovako sretna i ispunjena, iako teško je to objasniti, ali možda ću ovom pričom uspjeti.
Zadnji je tjedan u siječnju, idem pješke kući. Nisam baš oduševljena time ali preživjet ću. Mislim, to je samo 40-ak minuta hoda. Sunce sja, sva sreća, imam čak i sunčane naočale. Na pola puta do kuće presreće me čudna žena u 40ima, ima kratku sijedu kosu, ošišana kao dječak, odjevena cijela u crno. Kreće prema meni, širi ruke i pita: „Mogu li vas zagrliti? Nemam koga trenutno zagrliti, nema mi prijateljice, nikoga!“. Mislim da mi se u tom trenutku pojavio veliki upitnik iznad glave. Mislila sam da je skrivena kamera jer nisam bila sama na ulici ali nasmijala sam se i rekla može, zašto ne. Ova divna žena koja me nadahnula da ovo napišem zatim govori kako je upravo primila nalaz od doktorice u kojem piše da je izlječila rak nakon dvije duge i teške godine borbe. Nakon kraćeg nevjerojatnog i šokantnog razgovora svaka nastavlja svojim putem. Obožavam svaki dan svojih sat vremena vježbanja i opuštanja, obožavam svoj život, obitelj i svoje prijatelje. Možda je vježbanje u pitanju a možda i nije, ali mislim kako se sve događa s razlogom. Sretna sam.
Ana Blažanović

Dinina priča

Dinina priča

Gdje ima volje, ima načina, a i vremena! Dina je naša vježbačica koja ima 31 godinu i četvero djece (dječake od 7 i 3 godine te blizanke od godinu i pol dana) i koja, unatoč obavezama, redovito vježba 3 puta tjedno! Skidamo kapu! Evo njene priče: „Nakon što sam rodila prvo dijete, nisam se opterećivala s vježbanjem jer sam imala strašno naporne treninge (profesionalno sam se bavila odbojkom) i uistinu mi je bio potreban odmor tako da sam se posvetila završetku faksa i djetetu pa sam većinu vremena provodila u šetnjama. No kada je došlo drugo dijete, vidjela sam da mi je potreban predah i krenula sam na aerobik u jedan drugi osječki centar. Kako nisam bila zadovoljna, ubrzo sam odustala i vježbala na svojim kućnim spravama, sve dok nisam saznala da sam ponovno trudna. Kada su moje blizanke napunile godinu dana, odlučila sam da mi treba neka promjena jer sam vidjela da se utapam u obvezama oko djece, rublju, hranjenju, presvlačenju, kuhanju, pranju suđa i odlučila sam učiniti i nešto za sebe. Tražila sam jedno mjesec dana, kroz razgovor iz tuđih iskustava i na internetu istraživala što bi mi najbolje pasalo, pa sam se odlučila za Zumbu u Gei jer sam o vama pročitala sve najbolje. Odlučila sam se na Zumbu jer volim dobar ritam, a i mali bijeg od moje stvarnosti mi dobro dođe, kao i druženje s ljudima, a ne samo s djecom koja neprestano viču „mama". Uostalom, godine idu, a i trudnoće su učinile svoje pa smatram da svi trebamo početi misliti na svoje tijelo i dušu. Kada se nakon treninga vratim kući, nisam nervozna a djeci se obraćam sa osmijehom na licu i to mi je stvarno bilo potrebno. A i njima, jer me moj sin uvijek pita „Mama, a gdje si bila? Vidim da si sretna." Očito mi je to svo vrijeme bilo potrebno. Osmijeh na licu."

Katarinina priča

Katarinina priča

"Moja glavna motivacija je bila pronaći tehniku opuštanja, poboljšati svoju koncentraciju, disanje, razgibati krutu kralježnicu i smanjiti neizdržive migrene. Naime, posao psihijatra, 24-satna dežurstva i stresan posao kao i noćni rad doveli su do toga da praktički više nikakva medikamentozna terapija nije mogla smanjiti bol i sve drugo što ide uz migrene. Uz konzulaciju supruga koji je liječnik obiteljske medicine i moje prijateljice Kristine Kralik koja također ide kod vas na jedan program odlučila sam se za Fit & Relax i naravno uvažila i Vašu preporuku. Rezultat nakon dva mjeseca: migrene su se reducirale, bolnost u vratnom dijelu kralježnice i zatiljnom dijelu glave se znatno smanjila, pokretljivost i općenito snaga u mišićima se popravila, mišići zategnuti, koncentracija bolja i općenito se psihički i fizički osjećam puno bolje. Ili kako moji klinci Nika i Vid kažu: "Mama, nakon odlaska u Geu se vraćas sa osmijehom!". Žao mi je jedino što nisam ranije krenula na vježbe. Ono što bih istaknula je i opuštena atmosfera, ugodno okruženje, motivirana i profesionalna voditeljica koja prati i ispravlja svaki krivi pokret i na kraju osjećaj kao da sam tamo već sto godina. Hvala!"

Andreina priča

Andreina priča

Andrea ima samo 17 godina, ali je svojom voljom i upornošću uspjela ostvariti željene rezulate. Bravo! "Prije dvije godine,nakon nekoliko zdravstvenih problema i više od 10 kg viška, predložili su mi da krenem na Geu. Poslije dugo nagovaranja u 8. mjesecu 2012. godine prvi sam puta otišla na Geu. Upisala sam Fitness Yogu 3 X tjedno. Prvi treninzi su bili užasni, nisam mogla ništa napraviti, gledala sam kako starije žene bez problema mogu napraviti vježbe s kojima se ja mučim. Tek onda sam shvatila koliki je moj problem zapravo. Na Bojanin savjet, već nakon mjesec dana krenula sam na Body Tone. Na taj program sam išla više od godinu dana i tu sam postala ″ovisna″ o vježbanju i treninzima. Na svakom treningu uživam, za mene je Gea mjesto gdje se mogu maknuti od svega i uživati. Danas idem 5 X tjedno na 3D effect i Dance&Burn. Nakon 2 godine smršavila sam 10 kg,nemam više zdravstvenih problema zbog viška kilograma, preko ljeta sam išla trčati oko mostova, a prije nisam mogla ni hodati malo bržim tempom. Ali naravno to ništa ne bi bilo moguće bez najboljih voditeljica koje možete samo poželjeti. Meni su puuuuno pomogle svojim savjetima i preporukama. Uvijek su spremne pomoći i odgovoriti na pitanja. Ja sam najviše zahvalna trenericama koje su meni posebno drage: Bojani,Ivani i Ireni zato što znam da bez njihovog nagovaranja i ohrabrivanja ovo ne bi uspjela ostvariti."

Nadina priča

Nadina priča

"Imam 69 godina - starost prava mislila sam. Svaki dan neka nova bol se javi: leđa, koljena, te ne mogu pokretati rame, te kukove. Počela sam obilaziti doktore, upućivana od njih na razne terapije. I onda mi je sve dojadilo, ona silna čekanja po bolničkim hodnicima i na prijedlog moje prijateljice Mandice (dugogodišnje članice CKT Gea) odlučila sam da poduzmem nešto drugo. S velikim entuzijazmom sam krenula na Fizio Body & Mind. I vjerujte nisam požalila ni jednog trenutka, iako sam s nekim strahom došla na prvi trening. Mislila sam, kako ću ja to, pa ja sam stara, troma, nerazgibana, ja to neću moći ništa od tih tamo vježbi - svi će me gledati i reći sta ova stara tu radi. Ali....prevarila sam se. Divno se osjećam, jedva čekam ponedjeljak i srijedu. Trenerice su za 5, vrlo su savjesne, paze da se mi početnice ne ozlijedimo, vrlo su pozitivne i daju nam poticaj da ustrajemo u vježbama, iako meni osobno je vrlo često teško i mislim - tko me tjera da se patim. I onda je tu trenerica koja svojim savjetom pomaže! No, na kaju treninga, vrlo sam ponosna sama na sebe, vrlo sam sretna što sam u društvu žena, koje imaju volje i snage da nešto učine za sebe i svoje zdravlje. Na trening idem svega 2-3 mjeseca. Osjećam se puno bolje, poletnije, elastičnije - mislim da obavljam sve kućne poslove lakše, a moj suprug čak kaže da sam češće nasmijana i vesela. Najvjerojatnije ima nešto u tome, jer se čovjek ne može smijati ako ga kako se kaže sve boli. Sad boli više nema. U svakom slučaju, zahvaljujem mojoj prijateljici za nagovor, a isto tako i GEA što postoji!"

Mandicina priča

Mandicina priča

Uvijek vedra i puna energije, Mandica se u dvorani osjeća kao kod kuće. Sa svojih 57 godina primjer je i mnogim mladim djevojkama kako ostati u formi, živjeti zdravo i odlično se zabavljati. O iskustvima u dvorani kaže: "Sportom i rekreacijom bavim se cijeli život. Ne znam kako je to ne vježbati, GEA je moj hram za dušu i tijelo, od njegovog otvorenja 2007. godine vjerni sam član. A tek kada sam otkrila Zumbu ! Toga nije bilo dok sam ja bila mlada.. ajme curke dođite, uživajte, ja se tako naplešem, oznojim, umorim, a kući idem lagana kao perce, ujutro na poslu pjevušim pjesme sa Zumbe! Sve prijateljice nagovaram da dođu u GEU vježbati, to mi je postala misija, nikako mi nije jasno zašto se većina žena ponaša tako neodgovorno prema svome tijelu, kao da je tuđe, kao da je netko drugi dužan voditi brigu, a ne one same! Što učiniti da svim ženama dođe taj KLIK u glavi?"

Martinina priča

Martinina priča

Martina se godinama bavila plesom, sve dok ju dvije ozbiljne ozljede leđa nisu u tome spriječile. Prognoze su bile loše, uz savjet za operaciju kralježnice. No uz prave osobe i prave odluke u pravo vrijeme, danas sve izgleda znantno drugačije. Vitalna, fleksibilna i puna energije kakva je bila i prije ozljeda, Martina danas svakodnevno jaše, radeći s djecom s posebnim potrebama, te uživa u satima Pilatesa: "Prošlo je 5 godina od prve i 4 od zadnje ozljede. Htjeli su me rezati, rekli su da ću konje gledati samo na slikama, neću moći ni potrčati..... Već 3 godine sam na leđima konja i trčim kroz šume i livade sa svojim ljubimcima. A sve to zahvaljujući jednom medicinaru koji me odbio slati pod nož i najboljem Centru kulture tijela GEA. Hvala Vam!!!"

Ljiljanina priča

Ljiljanina priča

Vježbanje osnažuje tijelo, vraća mišićima, kostima i vezivnom tkivu njihovu prirodnu funkciju, poboljšava imunitet, ublažava brojne tegobe i što je najvažnije – čini da se osjećate bolje, dišete dublje, možete više.. Tijelo je stvoreno za fizičku aktivnost i samo ga ona može održati u njegovoj prirodnoj ravnoteži i zdravlju, odnosno vratiti mnogo od onoga što se čini izgubljenim. Vježbanje podiže energiju u organizmu, štiti ga od budućih ozljeda i ublažava posljedice postojećih, ponekad čak u potpunosti uklanja. Kao i uvijek, naglasak je na volji, radu i upornosti, a postignuti rezultati, pa i uživanje u vježbanju nakon prijeđene kritične točke, i više su nego dovoljna nagrada za uloženi trud. Evo kako je vježbanje pomoglo našoj vježbačici Ljilji: „Imam 47 godina i majka sam četiriju djevojčica od kojih najmlađa ima cerebalnu paralizu te joj svakodnevno treba moja pomoć i skrb. Nakon dvije, tri godine bolova u donjem dijelu leđa, koje sam pokušavala riješiti analgeticama, liječnica me uputila fizijatru, on neurokirurgu koji mi je nakon učinjene magnetne rezonancije (dg. sklerozacija L5 kralješka, diskus hernija 3. stupanj od L2 do L5) preporučio operaciju. Raspitala sam se i zaključila da nakon operacije neću moći skrbiti o svom djetetu i da mogu puno napraviti vježbanjem. Radila sam u MORH- u ali nikad nisam bila sportski tip, izbjegavala sam tjelovježbu kad god je to bilo moguće . Upisala sam se u Geu 2010. godine i počela dolaziti na Fizio Fitness. U početku mi je bilo užasno teško i puno puta sam bila u napasti da odustanem i nalazila tisuću razloga za to. Nijedan razlog nije bio dovoljno jak jer sam shvatila da se osjećam puno bolje, da me leđa sve rjeđe bole, a i da se nakon vježbi super osjećam, kako tjelesno tako i psihički. Velika pohvala Martini na stručnosti i kreativnosti u radu." Ljilja nikada nije otišla na preporučenu operaciju, a njezina leđa i zdravlje općenito poboljšali su se nekoliko puta, energija je narasla, bolovi popustili... Još jednom možemo samo reći BRAVO!

Brankina priča

Brankina priča

Profesorica Branka naša je redovita vježbačica od rujna 2011. godine. Uz probleme s koljenima i kralježnicom koje je prije toga imala, Branka je izborila mnoge pobjede na zdravstvenom planu. Povijest njezinih bolesti zvuči gotovo nevjerojatno, no uz svoju nepresušnu energiju i bezgranično pozitivan stav prebrodila je sve pr...epreke i svaki puta se vratila još pozitivnija i još jača. Ranije se nije bavila sportom, niti išla na rekreaciju, a danas jedva čeka svaki dolazak u dvoranu. Kako joj je vježbanje promijenilo život, ispričala nam je ona sama: „Prva operacija mi je bila žuč – laparoskopija. Nakon toga ginekološka, zbog mioma sam ostala bez ženskih organa u 45 godini. Nakon toga sam operirala neku jako rijetku vrstu bruha, a nakon svega dolazi kruna - 2007. godine sam operirala tumor na mozgu. Dakle, bio je dobrica, imala sam kraniotomiju (hehe otvorili su mi glavicu veličine kapice što ih svećenici nose) jer je bio veličine mandarine (volim slikovite opise). Nakon operacije sam bila nekoliko mjeseci nesvjesna svoje lijeve strane (neću reći oduzeta, ali otprilike) i ruka i noga su živjele neki svoj život. Borila sam se s njima u Bizovcu i Krapinskim toplicama i nakon godinu dana bolovanja sam opet počela raditi. Inače, imam spondilozu, skoliozu i diskopatiju. Šećer na kraju je moja hipotireoza koja ne boli ali me muči jer mi ne da kile dolje. Jednom sam rekla jednoj našoj vježbačici da sam ja hepi hipo...i stvarno se tako osjećam. Sve sam svoje bolesti odmah rješavala i imala neki ludi pozitivan stav da će sve biti dobro. Dakle, prije vježbanja sam bila često ukočena, koljena su me boljela i nisam mogla napraviti čučanj. Koordinacija lijeva/desna je bila problematična, korak mi je bio težak i osjećala sam se umorno. Bez ikakvog uljepšavanja, ja sam živi dokaz da se vježbanjem većina tegoba može ublažiti ili čak potpuno ukloniti. Dokaz su moja koljena i moja leđa. I na kraju, 6.03. ću navršiti 58 godina. Jel' da da ne izgledam tako matoro? " Branka je još jedan živi i ( i uvijek nasmijani) dokaz kako se pozitivnim stavom, upornošću i odlučnošću mogu svladati sve prepreke i ostvariti svi ciljevi... BRAVO Branka, ponosni smo na Vas!

Željkina priča

Željkina priča

Željka ima 37 godina, a naš redoviti član postala je prije nešto više od 2 godine. Prije toga se nikada u životu nije bavila nikakvim sportom, niti išla na rekreaciju, a vježbanje kod kuće i popularne sprave koje je isprobala, osim upale mišića, nisu donijele nikakve konkretne rezultate. U Geu je hrabro krenula odmah na program visokog intenziteta - Fat Burning, a zatim 2 treninga tjedno ubrzo povećala na 5. Danas ima 6 kg i čak 3 konfekcijska broja manje, bez problema svladava koreografije i programe najvišeg intenziteta, mišići su zamijenili masne naslage, život bez vježbanja više ne može niti zamisliti, a evo što ona sama kaže o svom napretku i preobrazbi: „Jednog lijepog dana sam, stojeći na vagi,shvatila da imam više kila nego kada sam bila u 9.mjesecu trudnoće. I vidjela fotku na kojoj kao da nisam bila ja. Inače mi je kilaža bila 42,a u 2 godine došla je do 65 kg, što je na mojih 155 cm visine jako puno. Kondicija na nuli,tromost,bolna leđa i koljena, nisam više imala što obući,a kada se i uvučem u nešto,sve je virilo van. Predomišljala sam se tjednima prije nego sam krenula na vježbe jer sam si postavljala "klasična" pitanja-hoću li biti najdeblja,hoće li svi gledati u mene, hoću li s 35 godina biti najstarija i najsmotanija,kako ću sama,neeeeugodno mi ,pa kako ću... Prije toga sam se osjećala kao bure (a tako sam i izgledala, pošto sam niska) sve mi je bilo teško,čak i pertle zavezati,umarala sam se brzo, leđa su me strašno boljela,kada se sagnem bilo mi se teško ispraviti. A sada..imam kondiciju,imam energiju,osjećam se puno lakše,(p)okretnije,leđa me ne bole..sklekovi,trčanje,skakanje više nisu nikakav problem. Iznenadila sam se da mi do određenog mjesta hodajući treba manje vremena nego prije,to je dokaz da stvarno imam više energije. I mišićiiiii!! Nikada ih nisam imala,sada im se divim. Bicepse nudim na pipanje, noge su se učvrstile. Oduvijek imam noge kao Maradona, ali su bile salaste i pune celulita vidljivog iz aviona. Imam ga još, ali usudila bih se reći 90% manje. I struuuuuk! Vratio se! Stomak je još tu, ali puno manji. Nisam sigurna hoću li ga ikada moći učvrstiti kako bih željela,jer imam okomiti operacijski rez od pupka do dolje i vodoravni, od carskog reza. Ali kakav je bio,sad je super!! Trenerice su vrhunske i baš su one te koje te svojom pozitivnom energijom potiču da vježbaš više,bolje i brže... Na treninzima je uvijek motivirajuće,zanimljivo, uvijek drugačije i veselo. „ Ostvariti željene rezultate itekako je MOGUĆE, ovisi isključivo o vašoj vlastitioj volji, upornosti i redovitosti. Željka je uspjela i još se ne zaustavlja.. BRAVO!!! :)

Kineziologija logoTRX logo SQzumba logoegoscuebody skillsMinistarstvo znanosti obrazovanja i sporta1ground forceNK Osijek Member Spot zig plavi

Copyright © 2011 Centar kulture tijela Gea